Prvo izvođenje predstave „Ivo Vizin – kapetan od snova” na Dramskoj sceni za djecu u Kotoru, ostavilo je snažan utisak na publiku koja je autore i glumce pozdravila stojećim ovacijama. Suze koje su pri kraju izvedbe brisali mnogi, kako mlađi, tako i odrasli, dokaz su da je ovaj zajednički projekat Gradskog pozorišta Podgorica, Fondacije Kotorski festival pozorišta za djecu i Kulturnog centra „Nikola Đurković” pun pogodak za bokeljsku pozorišnu publiku. A kako i ne bi, kada su lik i djelo Iva Vizina utkani u kulturni identitet Bokelja. Kada svako u publici ima nekog svog bližnjeg koji plovi, onda je razumljivo što i dijete i zreo čovjek podjednako osjeća tanane i snažne emocije kojima zrači ova drama, utemeljena na univerzalnim ljudskim i porodičnim vrijednostima.
– Jako smo srećni, puno nam je srce večeras, puna je sala, a kotorska publika je disala sa glumcima, mogla je da se pronađe u ovoj drami. Bilo je potresno, dosta njih je plakalo, dirljivo nama svima koji u porodici imamo pomorce. Iako su naša sredstva ograničena, ako već ne možemo da napravimo svoju veću produkciju, ulažemo sredstva kroz saradnju sa drugim institucijama kulture u Crnoj Gori, a saradnja sa Kotorskim festivalom se podrazumijeva, kazala nam je Marija Bernard, direktorka KC „Nikola Đurković”. Reakcija je baš onakva kakvu je reditelj Zoran Rakočević i očekivao, s obzirom da je predstava pravljena za starije klince (12+), a čini mu se da i ovi od devet, deset godina to mogu da isprate makar u emociji, jer Kotor ima zrelu publiku. On smatra da su „dohvatili mediteransku čežnju”.
– Ta primjesa Mediterana bila je neizbježna, fakat je da se priča dešava na Prčanju, na ponti, u kamenoj kući s početka 19. vijeka, pa smo i dočarali Mediteran u punom kapacitetu, u nekoj osjećajnosti, u punom životu, u nekim stvarima koje podrazumijevaju i čežnju koju su svi imali, to more koje su svi gledali svaki dan i svo to nekakvo nedostajanje svih tih članova familija koji nisu tu sa svojim bližnjima, muškaraca uglavnom, kazao je Rakočević za „Dan”. Zadovoljna je i Jelena Lela Milošević, po čijem je tekstu, nagrađenom na konkursu ASSITEJA Crne Gore, komad rađen. Autorski tim je, uz mala skraćenja i dopune, u potpunosti ispoštovao temu i njenu ideju.
– Mašta je radila svoje, puno nadograđivanja, domaštavanja, baš je bilo malo materijala iz tog perioda života Iva Vizina. Napravili smo lik blizak djeci, poručili im da je ostvarenje snova moguće, da treba da sanjaju, da poštuju prave vrijednosti, porodične i da vjeruju u ljubav, kazala je za „Dan”. Glumac Vule Marković je igrao 12-godišnjeg Iva Vizina, oživljavajući na čaroban način, kako to teatar umije, lik čovjeka koga poznajemo uglavnom po jednom portretu u Pomorskom muzeju na kome je on vrlo strog i namrgođen.
– Ovo je porodična melodrama, predstava za odrasle. Satkana je od svakojakih emocija, lijepih, tužnih, bolnih - životnih. I mi smo se privatno na momente borili da ne zaplačemo na sceni. Tema ove predstave je osjećajnost, koje sve manje ima danas i nadamo se da će ta osjećajnost spasiti svijet ukoliko je revitalizujemo, kazao je Marković. Za Jelenu Simić, koja je igrala lik Anđele, Vizinove sestre, bolesne od tuberkuloze, posebno je inspirativna atmosfera uzvraćenih emocija od publike, što unapređuje cijelu igru. Da je izvedba „emotivna, životna”, sa njom se slaže i Goran Slavić, koji je igrao Federika Belavitu, Vizinovu „desnu ruku”, koji poručuje da Kotor njeguje ovakve „fine koporodukcije, da njeguje ovo, jer su mladi glumci i reditelji potencijal koji treba iskoristiti”. Naglasio je da je i tokom priprema predstave u Podgorici bilo toliko emotivno, da je komad uporedio sa „Bokeškim d-molom”, „možda još tragičnije, jer je u pitanju smrt djeteta”. Iskričavoj igri svoj su doprinos dali i sjajna Sanja Popović (Sofija), Pavle Popović, koji je tumačio lik Špira, Vizinovog brata od strica, Branka Femić (Majka), Miloš Pejović (Barba Tonko) i Pavle Ilić (Doktor). Ovi glumci Gradskog pozorišta se poznaju dugo, često rade zajedno, vole da sarađuju, čuvaju se i paze na sceni kao pravi tim, rade jedni za druge i to se vidi u ovoj predstavi. Dramaturgiju je postavila Dragana Tripković, multifunkcionalnu scenografiju je osmislila Smiljka Šeparović Radonjić, a prelijepe kostime – Dragica Laušević, dok je fenomenalnu muzičku ilustraciju osmislio Nemanja Bečanović. Za koreografiju se pobrinula Slavka Nelević, koja je dizajnirala i svjetlosne efekte zajedno sa Zoranom Rakočevićem, a za izvršnu produkciju – Petar Pejaković i Ana Medigović. M.D.Popović